U beskrajnoj tišini pustinje, dok vetar briše tragove karavana, zvezde su bile vodiči Arapa, njihova mapa, molitva i pesma. U tom prostranstvu svoda svaka zvezda dobila je ime, značenje i dušu. Zvali su ih النجوم الثابتة „al-nujūm al-thābita“ sa prevodom „fiksne zvezde“ , jer su bile nepomične na nebu. Verovalo se da su one stubovi kosmičkog reda i da njihova svetlost čuva ravnotežu između neba i zemlje.
Mnoge od tih zvezda nose arapska imena, svedočanstvo o zlatnom dobu astronomije u arapskom svetu.
Aldebaran – الدبران – al-Dabarān, „onaj koji sledi“, prati Plejade, simbol istrajnosti i vodstva.
Rigel – رجل الجبار – Rijl al-Jabbār, „stopalo diva“, deo sazvežđa Oriona (al-Jabbār – Div), simbol moći i stabilnosti.
Betelgeuse – يد الجبار – Yad al-Jabbār, „ruka diva“, nosilac stvaralačke sile.
Vega – الواقع – al-Wāqi‘, „onaj koji pada“, nekadašnja polarna zvezda, simbol promene i transformacije.
Altair – النسر الطائر – al-Nasr al-Ṭā’ir, „leteći orao“, simbol duhovnog uzleta i slobode.
Deneb – الذنب – al-Dhanab, „rep labuda“, označava završetak jednog ciklusa i povratak ka izvoru.
Fomalhaut – فم الحوت – Fam al-Ḥūt, „usta ribe“, jedna od četiri kraljevske zvezde drevne Persije, čuvar juga, povezana sa snovima, vizijom i čistoćom duše.
Za Arape, te zvezde nisu bile samo svetlosne tačke na nebu, već živa bića koja govore jezikom tišine. One su određivale ritam putovanja, vreme molitve, trenutak žetve — ali i skrivene poruke o sudbini i duhovnom putu čoveka. U pustinji, gde je horizont beskrajan, čovek se učio pokornosti i uverenju da sve ima svoj red, svoj položaj kao zvezde u sazvežđu.